KLASIČNA GITARA

                               
Skarlatijeve sonate su toliko cesto zastupljene u gitaristickom repertoaru da bi mnogi mogli da pretpostave da su one orginalno komponirane za gitaru. Skarlati medjutim nikada nije komponirao za klasicnu gitaru.

Transkripcija njegove Sonate K208 zapravo je samo jedna od ukupno 555 sonata koje je kompozitor  komponirao za klavir. Sve ove sonate najvjerovatnije su komponirane iza 1738 godine nakon sto kompozitor seli iz svoje zemlje Italije u Portugal, a kasnije u Spaniju gdje mu se pruza mogucnost da siroko istrazuje spanjolsku folklornu muziku i popularne ritmove u njihovim orginalnim formama.

Generalno govoreci, Skarlatijeve sonate iako pisane iskljucivo za klavir, kao da su aranzirane za klasicnu gitaru. Njhove transkripcije je bilo prilicno lako prevesti, mada neke zahtjevaju prebacivanje u drugi tonalitet, a na nekim se odredjeni tonovi ipak moraju ispustiti posto ih je fizicki nemoguce istovremeno odsvirati na gitari.

Svoj karakteristican muzicki izrazaj, Skarlati izgradjuje na ekskluzivno na baroknim minijaturama, sonatama koje u pise za klavir. Njegove sonate zivo reflektiraju  muzicku obojenost i emocije Iberianskog (portugalskog i spanjolskog) nacina zivota pomjesane plamenom flamenka, udara kastanjeti i "brujanja" gitara kao narodnog instrumenta, a uz sve to Skarlati uspijeva da zadrzi svoje "Bel canto", italijanske muzicke korijene. Skarlati je cesto putovao do Cadiza i Granade od kojih prima orientalni uticaj i takodjer muzicke elemente romske muzike. Sve ovo ijos i vise nalazi se u njegovim sonatama. Hronoloski postavljen kao kompozitor vremena Baroka, njegova muzika postavlja temelje i za klasicni muzicki period.

Skarlatijevih 555 sonata ostaje vazan historijski dokument koji je vremenom dozivio bezbroj izdanja. Izdavaci su dugi niz godina neuspjesno pokusavali da sortiraju Skarlatijeve sonate po hronoloskom redu i grupama (cesto po dvije sonate tj. u paru a, nekada u grupama od po tri i cetiri).

Unutar njegovih sonata lezi ogromno bogatstvo raznovrsnosti i kreativnosti. Iako vecina Skarlatijevih sonata spada u kategoriju tzv. "binarne" muzicke forme (nacin struktuiranja muzickog komada na dva medjusobno povezana dijela, obadva istoga trajanja od kojih se i jadan i drugi ponavljaju, veoma popularno u baroknom muzickom periodu. Prva sekcija pocinje u jednom tonalitetu dok drugi dio modulira u srodni tonalitet), u njima su zastupljene velike razlicitosti u tonu, tempu, te u unutrasnjoj konstrukciji melodije.

Iako pisane za klavir, Skarlatijeve sonate sadrze figuracije, ornamente i disonance klasicne gitare.
Skarlati takodjer u svojim sonatama uvodi tzv. pivotalnu tacku (prvi dio sonate dolazi do vrhunca koji je fermatom ili pauzom odvojen od drugog dijela. Prije pivotalne tacke, Skarlati razvija glavnu muzicku temu, a nakon pivotalne tacke ide modulacija osnovnog tonaliteta i slijede figuracije koje se ponavljaju 

Scarlatijeve sonate imaju nevjerovatnu, zapanjucu stilsku harmoniju, iznenadne i ceste vrlo kompleksne modulacije, virtuoznost  i "skarlatijevski" na nekonvencionalan nacin rijesene muzicke pasaze.

Skarlati predstavlja svoje muzicke ideje toliko duboko da bi puko konvencionalno obracanje paznje na muzicke fraze totalno na fragmente razbile njegove melodije. Skarlati, sto je raritet, dvije na nepovezane muzicke fraze odvaja pauzom koja dobija smisao tek ako izvodjac u potpunosti shvati cijelu kompoziciju.

Klasicni gitarista, a ovo specijalno vazi za izvodjenje Skarlatija, u svakom trenutku mora da obraca paznju na boju i kvalitet tona. Taj ton mora da bude cist, snazan i legato. Sve ove naizgled sitne stvari mjenjaju stvari kao sto inace sitne stvari mjenjaju cijeli zivot.

Danasnji izbor: Sonata K208 L238 je, pored K1, moja omiljena Skarlatijeva sonata. Za mene nesto kao "sonata meditacije".Specijalno za njeno izvodjenje svecano sam stavio nove zice: D'Addario EJ46LP Pro-Arte LP Composites Hard Tension.

Ako se neko pita sta znaci K208 L238? Allesandro Logo je 1913 godine, grupirao je Skarlatijeve sonate u svite i svakoj dao broj. Ralph Kirkpatrick je negdje 1950 grupirao sve sonate po hronoloskom redu i njegova nomenklatura je danas sveopste prihvacena. Postoji medjutim veliki broj web-sites koji upotrebljavaju i jedan i drugi broj dakle i Longo i Kirkpatrick.

Skarlatijeva muzika je vrlo delikatna za izvodjenje te je dovoljna samo jedna greska u tonu da se "pokvari" cijeli ugodjaj.

K208 nije brza sonata ali nije lagana za intrepretaciju posto zahtijeva veliku dozu suzdrzanosti tokom intrepretacije dok se u isto vrijeme mora elegantno i ekspesivno da 'tjera" naprijed. Ako uz sve to dodamo jos i kontrolu dinamike, artikulaciju i obracanje paznje na razlicite boje tona onda lako shvacamo da brzina i nije najvazniji elemenat na sta muzicar treba ekskluzivno obracati paznju i stremiti ka njoj. Brzija je, prije ce biti, barem sto se ove Skarlatijeve K208 tice, totalno beznacajna. Lagani tempo donosi vise kontrasta izmedju muzicki fraza, gitarista vise postaje deklarativan. Ovo je je narocito vazno za sve one koji pocinju da uce klasicnu gitaru, da ne streme brzini sviranja (barem ne u pocetku), vec kvaliteti tona. Proizvesti kvalitetan, pun, raskosan, ton na klasicnoj gitari je nesto sto je najteze uci, i potrebno je dosta vjezbanja, razmisljanja i strpljenja. Ali nije li  zapravo bas u tome char i ljepota sviranja instrumenta?

Barrios komponuje Mabelitu (Little Mabel) 1920' tih godina u Urugvaju. Kompoziciju posvecuje kcerki svog jako dobrog prijatelja.

Bariosova karijera bila je "neuspjesna" zbog njegovog karaktera licnosti. On zapravo nikada nije bio motiviran da postigne internacionalni status u svijetu klasicne gitare i jedino je bio zainteresiran da izvodi svoju muziku samo uzem krugu svojih prijatelja.

 Sve njegove kompozicije, a napisao ih je preko tri stotine, bile su napisane nekome ili necemu. On je bio romanticar koji jer najvecu paznju poklanjao ekspresiji izvodjenja. Barios je poznat i po tome stoj je na koncertima improvizirao vlastitu muziku mijenjajuci kompletno svoje orginale.

Danasnji izbor: Mabelita - Agustín Barrios-Mangoré
                        gitara: Yamaha CG40
                                          
                               

Postoji veliki broj tzv. negativnih faktora koji, podsvjesno i bez uticaja nase volje, uticu na kvalitet prakticiranja klasicne gitare:

1. Tendencija da ucenik prihvati notni materijal koji je previse tezak za njegov trenutni stupanj razvoja. Poteskoce kojim se ucenik susrece tada mogu da budu tehnicke  ili muzicke prirodek, ali i kombinacija jednoga i drugoga.

2. Kolicina materijala. Tendencija da ucenik krene da uci veliki broj razlicitih kompozicija istovremeno. Ucenik tada pada u zamku jer je u stanju da samo djelimicno prodje kroz materijal i da zapravo ne uzme nikakve tehnicke ni prakticne beneficije. Ispravan pristup je da  se marljivo pristupi pojedinim muzickim fragmentima koji mogu biti veliki i da se radi na specificnim problemima unutar jedne kompozicije.

3. Nedostatak vremena. "Trcanje" kroz materijal usljed nedostatka vremena nece donijeti nikakve koristi prilikom ucenja klasicne gitare.

4. Tendencija da se kompozicija svira od pocetka do kraja (ovo je izazvano apravo prirodnom inklinacijom da se prati prirodna ritmika kompozicije). Medjutim kako smo vec ranije vidjeli, svirajuci kompoziciju od pocetka do kraja mi zapravno ne prakticiramo instrument vec radimo izvodjenje tj. performancu.

Uvijek treba da se sjetimo osnovnih principa:

Ako kompoziciju izvodimo tj. performiramo, ritmika kompozicije mora da bude u kontinuitetu tj. ne smije biti prekinuta, bez obzira na incidente (tj. greske) koje prilikom izvodjenja mogu da se dese. Izvodjenje  je dakle, kompletna, neisprekidana poruka muzicke kompozicije.

Sa druge strane, ako prakticiramo, onda zapravo sviranje u kontinuitetu nikako nije pozeljno sve dotle dok ne postignemo  specificne ciljeve u pojedinim fragmentima same kompozicije. Prakticiranje je osnovni, fundamentalni cilj- orijentirani, detaljni, fokusni proces ispravke i eksperimentiranja sa zadatom kompozicijom a u cilju da se poboljsa nesto sto smo vec naucili ili uradili. Performansa je u drugu ruku, kuliminirajuci stadij prakticiranja i ona nikada ne moze da bude zamjena za preliminarni, detaljni rad koji je zapravo jedini ispravan put dobrog prakticiranja.

Tempo - Tendencija da se kompozicija prijevremeno izvodi u performirajucem tempu, prije dakle nego sto steknemo mehanizam za pravilno izvodjenje kompozicije. Ovdje treba zapamtiti da je tempo zapravo zadnji faktor koji treba da bude inkorporiran u nase redovno prakticiranje.

Savjeti za ucenje nove kompozicije:

1. Tzv. pred-ritmicko prakticiranje - u ovom stadiju trega da radimo samo na identifikaciji korektnih nota u kompoziciji. Na ritmiku, metriku i tempo za sada ne treba obracati paznju.

2. Pred-metricko - ritmicko prakticiranje - je stadij u kojem identificiramo muzicke misli, pojedine ritmicke grupe, i radimo na njihovim spajanjima ali jos uvijek bez rigoroznoga metrickog kontinuiteta. U ovom stadijumu smo samo koncentrirani na "lakocu izvodjenja" tj. aktivno trazimo mehanizam, prirodni polozaj u kojem ne osjecamo tenzije u prstima ruku.

3. Pred tempo-metricko prakticiranje (ili tempo manipulacija) - u kojem sviramo komad (ili njegove velike dijelove) odrzavajuci metricki osjecaj, ali pri tom mijenjamo, prilagodjavamo tempo u kojem mozemo postici perfektnu izvedbu najtezih dijelova kompozicije. Ovo je prvi korak prema integraciji kompozicije u jednu cijelinu. Osnovna ideja ovdje je da se svira kroz komad bez zaustavljana i da se pri tome manipulira na tempu tako da se sve odsvira bez greske i bez  tenzije.

4. Sporo metricko prakticiranje - sviranje cijele kompozicije u jednom, konstantno u tempu. Ovdje je prvi prioritet - fizicka lakoca sviranja i iskljucenje tenzije. Alternacija sa stadijumom 3. se preporucuje.

5. Prakticiranje u orginalnom tempu. Ovo je zapravo kulminirajuci cilj svakog klasicnog gitariste. U ovom stadijumu, gitarista svira muzicku kompoziciju kao jedan, cijeli komad u potpuno identicnom tempu sa onim koji je u performirajucem stadiju. I u ovom stadiju se takodjer mogu uzimati pojedini muzicki fragmenti.

Treba zapamtiti dvije stvari:

Prima vista (sviranje na prvi pogled) nije prakticiranje! Prima vista sviranje je svakako jako vazno za svakog instrumentalistu, pa time i za klasicnog gitaristu i o njemu ce kasnije biti vise govora.

Takozvano "sporo prakticiranje" je samo jedna karika u lancu ispravnog prakticiranje. Ovdje treba zapaziti da prije nego sto se pristupi sporom prakticiranju, postoje preliminarni stadiji koji se moraju preci i tek tada sporo prakticiranje moze biti efektivno tj. od koristi.

Takodjer treba zapamtiti da bez obzira koliko dobro poznajemo muzicku kompoziciju, sve ovo gore nabrojano ce svakom klasicnom gitaristi biti od velike koristi. Klasicni gitarista treba uvijek imati na umu sve ove gore opisane strategije, cak i ako odlicno poznaje svoj program.
Ovo ce mu se visestruko isplatiti.

Psiholoski faktori

Svaki klasicni gitarista, bilo pocetnik ili napredni ima odredjena ocekivanja sto se tice klasicne gitare bilo da su ta ocekivanja kratkorocna ili dugorocna. I to je zapravo ljudski i vrlo pozeljno - sta trega da uradi, sta treba da postigne ili da realizira sto se tice klasicne gitare.

Neka od ovih ocekivanja su zdrava i zapravo neohpohdna jer nam drze motivaciju za dalje napredovanje. Ali neka od ocekivanja treba shvatiti i kao negativna posto ona kao takva narusavaju buduci razvoj klasicnog gitariste u performirajuceg umjetnika.

Nevolje nastaju onda kada se klasicnom gitaristi jave neobjektivne vizije vlastitih potencijala koje ga onda zbunjuju u onome sto on zeli, a sta je zapravo realnost.

Tipicani primjeri negativnih, nerealnih ocekivanja su:

"Evo vec tri godine sviram klasicnu gitaru. Trebao bih dakle svirati kompoziciju q, b, c ili d."

"Bicu u mogucnosti da sviram kompoziciju x, y, ili z vec narednoga mjeseca."


MI ovdje moramo da razumijemo da je proces ucenja sviranja instrumenta postepen i da on individualno jako varira. Drugim rijecima, mi ni na koji nacin ne mozemo da ubrzamo "rast drveta tako sto cemo mu vuci grane".

"Posten realitet" treba da bude osnova klasicnog gitariste.

Nemojte sebi da dozvolite da vam lazna ocekivanja (buducnost) zaustave prirodni proces ucenja instrumenta (sadasnjost). Danas, ovde, sada - uvijek imajte na umu.

Poredjenja sa drugim gitaristima mogu da budu pozitivna i inspirirajuca. Od "zdravih", dakle od onih koja su zasnovana na realnoj osnovi,  poredjenja sa drugim klasicnim gitaristima, klasicni gitarista samo moze da ima koristi u njegovom vlastitom napredovanju. I zaista, svi mi imamo tendenciju da se poredimo sa drugima i to je potpuno prirodno. Ovakvo poredjenje je zasnovano na tzv. atletskoj komponenti koja je prisutna u ljudskoj psihi.

Medjutim upravo zbog toga sto svi mi vrlo lako pocnemo da poredimo sebe sa drugima, postoji opasnost da upadnemo u zamku i da se osjecamo totalno bespomocni.

Kljuc uspjeha ispravnog prakticiranja je da naucimo da kontroliramo vlastita osjecanja ali bez da ih odbacujemo. Publika koja nas slusa zaista ocekuju brzinu, glasnocu i agilnost u nasem izvodjenju ali publika je u ovom kontekstu takodjer "promiskuitetna", ona ima beskonacne mogucnosti da se "zaljubi" u svakog umjetnika, u ovom slucaju klasicnog gitaristu,  ako on kao takav nosi u sebi jedinstvenu poruku i personu.

Zakljucakl: klasicni gitarista se jedino takmici sam sa sobom. Dakle,  "Ja, danas, ovde, sada" je nesto cega svaki klasicni gitarista treba da bude svjestan.
                                      

"Prakticiranje vas cini perfektnim..."
(Stara notorna laz izumljena od strane nekog ko nije bio muzicar)

Ova ideja postoji u svakom jeziku i vjerovatno je najveca iskazana neistina upravo kad je rijec o muzici.

Nacin na koji ucenik klasicne gitare prakticira, bio taj nacin dobar ili los, neizbjezno ce odrediti sve karakteristike njegovoga sviranja u karijeri. Ako ucenik prakticira dobro, onda - da, vjerovatno ce se pribliziti "perfekciji", ali tacnije bi bilo reci da ako on prakticira nepravilno, onda ce svirati lose, i sto vise prakticira na jedan ili na drugi nacin sve ce vise i vise ici u jednoj ili drugoj direkciji.

Vjezbanje ili prakticiranje instrumenta zapravo ne donosi savrsenstvo odnosno perfekciju, ono radije donosi trajni rezultat koji moze da bude pozitivan ili negativan u zavisnosti kako smo prakticirali. Stoga je i najvazniji aspekt u edukaciji mladoga klasicnog gitariste, ispravno vjezbanje.

Postoje dva osnovna nacina na koji prakticiramo instrument. Prvi nacin je prakticiranje, a drugi prakticiranje izvodjenja. Izmedju jednog i drugog nacina zapravo je ogromna razlika i ucenik, ali i nastavnik, mora konstantno da bude svjestan koji se od ova dva nacina desava u datome momentu (i za vrijeme casa i za vrijeme samostalnog prakticiranja kod kuce.)

Prakticiranje

Prakticiranje je mentalni proces kojim idemo kroz kompoziciju koju zelimo da naucimo. Idemo kroz svaki njen pojedinacni takt, pojedinacnu notu u cilju da cijelu kompoziciju "svarimo".

Cesto medjutim ucenik pristupa ucenju zadate kompoziciju tako sto je repetativno svira kod pocetka do kraja, u jednom dahu, a to zapravo nije prakticiranje, vec je prakticiranje izvodjenja.

Zbog toga je jako vazno da kada prakticira, ucenik treba ide kroz pojedine sekcije, muzicke fraze, pojedinacne note i da obsesivno stavlja poentu na tehnicki i muzicki sadrzaj u njoj, a nikako da je svira od pocetka do kraja.

Kljucna rijec ovde je izolacija, svjesno biranje pojedinacnih taktova, njihovo analiziranje i prakticiranje izvan okvira kompozicije kao cjeline. Na primjer, izaberemo takt ili skalu koja se javlja ili hvat, specifican pokret lijeve ruke u nekom taktu i sl. Takodjer razni pokreti desne ruke na koje nailazimo u notnome tekstu mogu se prakticirati izdvojeno ili se mogu prakticirati na nekim drugim zicama. Bilo koja varijacija od orginala ce svakako pomoci u razvoju muzicke inteligencije i tu ima beskonacno opcija.

Ovakav mentalni proces i analiticku obsesivnost ucenik mora da prihvati prilikom prakticiranja. On mora da cuje sve, da vidi sve, da osjeti sve, da razmislja o svakom pokretu, svakom zvuku i da konstantno dovodi u pitanje svaki muzicki rezultat koji dobiva od instrumenta. Klasicni gitarista dok prakticira mora da u isto vrijeme bude i svirac i slusaoc. Da bude u isto vrijeme dvije potpuno razlicite osobe. Takodjer mora da bude i vlastiti kriticar. Samo na takav nacin ucenik ce biti 7 dana u sedmici sam svoj nastavnik, i sto je najvaznije naucice da analizira muziku i da sam rijesava muzicke probleme.

Prilikom prakticiranja, mi predominantno upotrebljavamo lijevu stranu mozga - analiticku i logicku stranu mozga, dok prilikom prakticiranja izvodjenja upotrebljavamo iskljucivo desnu stranu mozga, onu stranu koja nam pomaze da razmisljamo iskljucivo o abstraktnome tonu.
Interesantan je podatak da je lijeva strana mozga "odgovorna" za germanske jezike (ukljucujuci i engleski jezik), dok je desna strana mozga odgovorna za tzv. "romanticne" jezike - francuski, italijanski, spanjolski.

Nadam se da je citalac sada shvatio vrlo jasnu distinkciju izmedju prakticiranja i prakticiranja izvodjenja.

Treba zapamtiti da prakticiranje nije samo puko izvodjenje kompozicije od pocetka do kraja. Prakticiranje je svjestan, aktivan rad i nakon samo jednog sata prakticiranja treba da vam "bridi glava" a ne prsti ruku. Pravo prakticiranje je mentalni, a ne fizicki posao.

Prakticiranje izvodjenja

Ovaj nacin prakticiranja je zapravo najcesci kod ucenika kada on zapravo misli"prakticira". Umjesto toga, ucenik konstantno svira kompoziciju od pocetka do kraja bez prekida, "u cugu". Nazalost, ovakav nacin prakticiranja dok kompozicija jos nije ispolirana za javno izvodjenje je totalno beskoristan. I ne samo da je beskoristan, nego ovakav nacin je stetan za razvoj klasicnog gitariste jer on samo ucvrscuje lose navike i "marljivo" prakticira a time i "betonira" greske.

Prirodno, ovaj nacin prakticiranja (sviranje od pocetka do kraja) je neophodan kada se gitarista priprema za javni nastup. U protivnom on je samo puko "trcanje" kroz kompoziciju i svakako ne moze biti nacin da se dodje do savrsenstva.

Onda kad je ucenik spreman da zapocne prakticiranje izvodjenja, tu je potreban kompletno razlicit mentalni sklop od ovog prvog. U prakticiranju izvodjenja vise nema mjesta analitickom pristupu i kritickom misljenju. Ovde sada gitarista zapravo pjeva u sebi i svira kompoziciju od pocetka do kraja. "Kad mu muha sleti na nos, on je ne vidi" i tada "nista tada ne postoji sem zvuka". Gitarista tada mora da zamisli da jednostavno samo slusa muziku, da je slusalac svog vlastitog izvodjenja ili cak kao da neko drugi izvodi muziku a ne on. Ovakvo stanje svijesti, postize se tek kada je gitarista prosao kroz prvu fazu, fazu prakticiranja. Nema drugoga nacina da je muzika ziva, osim nacina da se instrumentalista sebe totalno "izgubi" u muzici.

Ovakvo stanje svijesti je zapravo opasno jer je gitarista "mentalno zakljucan" u izvodjenu kompozicije i ako pogrijesi tada je jako tesko da se u djelicu sekunde vrati u realnost tj. da iskljuci onaj romanticni dio mozga i da u isto vrijeme ukljuci analiticko-tehnicki - lijevi dio mozga kako bi se oporavio od greske.  Samo ako je gitarista ispravno prakticirao, mentalno, ovakav tip oporavka obicno tada nije problem.

Greske prlikom izvodjenja kompozicije se desavaju i to je normalno a gitarista na bini tada ne smije da zastane! Sve se ovo se moze postici upravo ispravnim prakticiranjem koje mora da bude ekonomicno (vremenski) i konstruktivno.
Svaki klasicni gitarista prilikom dnevnog prakticiranja treba da bude svjestan kada zaista prakticira (najvaznije), a kada zapravo "samo" prakticira izvodjenje.
                                          

U posljednih dvadesetak godina izasao je veliki je broj knjiga na temu edukacije iz klasicne gitare. 

“Royal Conservatory of Music Guitar Series” su odlicno stivo za klasicnu gitaru, one redovno podlijezu reviziji (tzv. "peer-reviewed) od strane profesora najprestiznijih svjetskih konzervatorija, gitaristi razlicitih stilova. Ove knjige pruzaju vrlo kvalitetan, progresivan metod ucenja. Prilikom revizije, profesori uzimaju u obzir cjelokupni sadrzaj provjeravajuci da li je materijal dovoljno progresivan, da li je dati tehnicki problem jasno adresiran i izveden, da li je sama kompozicija adekvatna i po svojoj tezini prihvatljiva za nivo repertoara itd. U ovim serijama se takodjer obraca paznja da u njima budu prisutni razliciti muzicki stilovi, te da su sve kontrasne ere muzickih razdoblja zastupljene. Ukratko, ove serije su zaista odlican i pouzdan izvor za edukativni razvoj klasicnog gitariste.

Takodjer je vrijedno napomenuti jos dvije vrlo dobre knjige:” Pumping Nylon” od Scott Tennant i “Kitharologus”, Ricardo Iznaola.

“Pumbing Nylon” je knjiga u kojoj je sve pri ruci i iz koje u kratkom vremenu mozete da dobijete dosta informacija te ih poceti prakticno koristiti jos od prve stranice. S druge strane “Kitharologus” je tekst koji je vrlo slozen a to dalje zahtijeva uporan i redovan pristup prakticiranja. Kitharologus ima jasan plan i preporucuje rutine kojih treba da se drzite sest dana u sedmici i takodjer vam tacno odredjene vjezbe koje morate da radite za odredjen dan. 

Od starijih knjiga, vrijedno je napomenuti autora Carlevaro-a. Njegove vjezbe ce biti, ako to vec i nisu, antologija za klasicnu gitaru i definitivno ce izdrzati zub vremena.

Ironija je da je vecina knjiga namijenjena uglavnom pocetnicima i onim malo naprednijim gitaristima. Jos uvijek dakle nema knjige koja bi bila na nivou univerzitetskog znanja tj. knjige koja je namjenjena iskljucivo profesionalnim gitaristima medjutim ovo je takodjer slucaj kada su i drugi muzicki instrumenti u pitanju a ne samo sa klasicnom gitarom.

Danasnji pristup ucenja klasicne gitare je da zapravo vise nema samo jednog nacina na koji treba da ucite. Ova praksa prije dvadesetak godina nije bila ni poznata pa samim time ni priznata.

Danas se konacno prepoznaje da je najveci izazov prilikom ucenja klasicne gitare taj da ucenici imaju razlicite velicine ruku i prstiju, takodjer razlicite tenzije u misicima ali i jos dosta drugih stvari, tako da ne mogu svi ucenici upotrebljavati sve tehnike isto uspjesno. Ono sto je dobro za jednog, ne znaci da je dobro za sve.

Mnogi mladi klasicni gitaristi imaju pogresan pristup uceci harmoniju samo iz knjige. Oni mozda sviraju gitaru, citaju note ali nazalost nisu u stanju da shvate relaciju izmedju ovoga dvoje. Ne mogu da shvate ulogu harmonije u kompoziciji i radi toga ne mogu ni da shvate ni da prate samu kompoziciju.  U Brazilu recimo, uvijek uz gitaristu postoji pjevac u kuci i onda vi morate na njegovo pjevanje da svirate kaunterpoint. Morate sami da uradite linije basova i svirajuci uz pjevaca morate da naucite i razvijete sve te inverzije po sluhu. Cak ne morate ni da poznajete imena akorda. Muzika se mora slusati! Samo glas i gitara i vi sada pokusavate da svirate akorde.

Takodjer jako je vazan rad u gitarskim ansamblima. Postoji naime tendencija da je klasicna gitara zasebna kategorija, geto, i da je nekako postalo prirodno da klasicni gitaristi sve muzicke probleme rijesavaju sami u sobi za prakticiranje. Medjutim muzika je komunalna umjetnost gdje je kolaboracija izmedju razlicitih muzicara, kompozitora, pjevaca zapravo pozeljna i neophodna. Svaki od tih muzicara je na totalno razlicitom putu. Oni imaju razlicita iskustva i prilikom njihovog progresa u ucenju instrumenta neke stvari su bile dobre za njih, neke nisu. Svaki muzicar ima takvu istoriju. Muzicar zapravo kroz svoj razvoj navigira pokusavajuci da razvije stvari koje mu idu dobro ali i one sa kojima ima poteskoce. Neki muzicari trebaju jasan zadatak svake sedmice, neki trebaju strukturu, a neki su totalno protiv takvog nacina ucenja. Dakle, ne postoji samo jedan nacin da se stvar uradi kako treba tj. svaki muzicar je razlicit individualni projekat.

Sada se doticemo jednog vrlo vaznog pitanja, koje se nije smjelo postaviti prije tridesetak godina. Da li klasicni gitarista treba da uci iskljucivo program za klasicnu gitaru ili mu je potreban siri repertoar?

Danas postoji tendenca da se u prve dvije godine svira Renesansa, Barok i sl. iz prostog razloga da kad gitaristi izadju iz te muzicke skole mogu da kazu da su ucenici klasicne gitare. Medjutim sa daljim napretkom gitariste, reportoar se siri pa tako se pocnu uciti tri muzicka stila dok kasnije ucenici uce sta god zele. Ovde je kljuc da se gitaristi ponudi opcija. Medjutim potrebno je naglasiti da je neophodna da se uvijek krene, i to vrlo zahtijevno, sa klasicnim stilom.

Vrlo je rijetko da mladi gitarista ne svira barem neke od Brouwerovih edida, takodjer neke od Sor-a, mozda cak i od Villa-Lobos –a. One su jos uvijek baza svih klasicnih gitarista. To je isto kao sto pianisti moraju da sviraju Bacha-a. Medjutim kasnije repertoar treba da se prosiri. Uloga profesora je da pomognu gitaristima da dodju do sopstvenoga izbora, puta.

Zakljucak:

Danasnji klasicni gitarista je dosta siri pojam od klasicnog gitariste prije tridesetak godina. Danasnji klasicni gitarista pored standardnog, klasicnog repertoara i odredjenog broja koncerata koje mora da odrzi u sklopu konzervatorija, treba da razvije i jednu drugu vrstu znanja koje ce mu olaksati dobivanje posla, ukratko potrebno mu je jedno dosta sire znanje od znanja koncertnog umjetnika.

U proslosti, gitaristi prije upisa na konzervatorij nisu imali neku specijalnu edukaciju. Oni su razvili svoju tehniku do nekog odredjenog stepena, dosli do nekog pristojnog sofisticiranijeg znanja.

Jos uvijek u svijetu postoji tendencija da svi ucenici sanjaju da ce jednoga dana doci na vrh svjetske piramide i postati najbolji klasicni gitaristi. To je naravno i prirodno i pozeljno. Medjutim u realnosti, to se desava zapravo samo rijetkima. Uloga profesora je da upravo uceniku prezentira realnost i da se takvi snovi preusmjere za neki realniji uspjeh studenta. Postoje naime druge alternative od biti najbolji gitarista na svijetu. Kroz gitarske ansable, diplome i certificate, gtarista moze da bude itekako uspjesan a ujedno i profesionalni edukator. I dok su ranije bile samo dvije moguce varijante" ili cete biti nastavnik za gitaru ili izvodjac sa implikacijom da cete vjerovatno zavrsiti kao nastavnik. Takodjer je postojala tendenca da se ide u smjeru univerzitetskog profesora koji ce ujedno biti i koncertni gitarista. Medjuti, danas je sve manje i manje novca za ovakvu vrstu edukacije, i upravo klasicni gitarista je prvi koji mora da promijeni ovakav nacin razmisljanja posto on ne svira u bendu, orkestru ili u horu. Prakticno, obim poslova koji ce klasicnom gitaristi dati dovoljan priliv novca da bi mogao da zivi i hrani svoju porodicu i ujedno da potrosi dosta vremena u kreiranju sopstvene karijere, organizira i da ide na koncerte - smanjeni su. Klasicnom gitaristi u danasnjem muzickom biznisu postalo je dosta teze sto se tice samog menadzmenta jer on sebi vise ne moze da priusti personalnog menadzera. Sve mora da radi sam. Statistika kaze da je od 2005 do 2010 godine najlakse mogao da nadje posao onaj klasicni gitarista koji je mogao da ponudi i druge muzicke stilove osim klasicnog. Dakle danasnji klasicni gitarista mora da se educira iznad klasicne gitare. Mora da postane kompletno educirana osoba, a ne samo da bude gitarista. Mora da ima jaku muzicku edukaciju ali isto tako i edukaciju iz menadzmenta. I to je upravo ono sto razlikuje danasnjeg profesionalnoga gitaristu od amatera.
                        
I jos nesto. Ako uzmemo u obzir vrlo visok nivo klasicne gitare po konzervatorijima, momentum u pedagogiji, te ogromne mogucnosti danasnjih profesora i profesionalnih gitarista, takodjer nema vise limita u klasicnim programima i u tehnici - danas je najbolje vrijeme za ucenje klasicne gitare. I za sve one klasicne gitariste koji zele da uce klasicnu gitaru ali ne zele da idu na konzervatorij, i za njih nije nikada bilo bolje vrijeme. Ogroman je broj knjiga na trzistu, edukativnog materijala, videa na YouTube dostupnih za individualni pristup ucenju. Ipak treba znati da ne postoji bolja metoda od ucenja sa dobrim nastavnikom.